Philosophy of Interdisciplinarity: Jan Cornelius Schmidt’s Critical-reflexive Problem-oriented Interdisciplinarity

Philosophers were reluctant to address interdisciplinarity during the 20th century. But things have changed in the 21st century, since a two-level relationship between philosophy and interdisciplinarity has been established: philosophy of interdisciplinarity and philosophy as interdisciplinarity. Thus far scholars have shown more interest in exploring the first level of that relationship. The aim of this article is to closely examine the developmental path of a philosophy of interdisciplinarity envisioned and constructed by Jan Cornelius Schmidt in the past two decades. In our opinion, it has reached two milestones. The first (2008) being the one in which he clarified the vague notion of interdisciplinarity and classified its four types with the help of philosophy of science, and the second (2011) being the one in which he opted for problem-oriented interdisciplinarity. Schmidt’s philosophy of interdisciplinarity has reached its (current) peak (2022), resulting in a philosophical framework which promotes problem-orientation and critical-reflexivity in interdisciplinary endeavors. Thereby Schmidt has created prerequisites for the construction of philosophy as interdisciplinarity

Ivan Stojkovic: The First Croatian Renaissance Philosopher

Dubrovački ranorenesansni mislilac Ivan Stojković (oko 1390/1395-1443) obrazovao se uz materijalnu potporu vlasti svojega rodnog grada u Padovi (1414-1417), gdje je stekao bakalaureat, i u Parizu (1417-1420), gdje je magistrirao i doktorirao teologiju. Nakon završetka studija, imao je značajnu ulogu u djelovanju dvaju crkvenih sabora, onog koji se održao u Paviji i Sieni te onog koji se održao u Baselu. Za vrijeme trajanja tih sabora održao je nekoliko govora u kojima je uočljiva njegova ideja i nastojanje za ujedinjenjem istočne i zapadne Crkve. Budući da je bio zagovaratelj crkvenog jedinstva, sudjelovao je u pregovorima s predstavnicima istočne Crkve u Carigradu, koji nisu urodili plodom. Stojković je napisao 111 različitih spisa. Iako su njegova djela bila pretežito teološke naravi, postoje barem tri naslova koja su značajna za hrvatsku filozofsku baštinu: djelo Tractatus de Ecclesia te govori Oratio de communione sub utraque specie i Erit tibi gloria. Za razliku od govora Erit tibi gloria, zastupljenost filozofske sastavnice u djelu Tractatus de Ecclesia i u govoru Oratio de communione sub utraque specie donekle je istražena i obrađena. Filozofska sastavnica govora Erit tibi gloria očituje se i u upućivanju na nauk onih filozofa kojima je Stojković nastojao osnažiti svoje stavove. Tako je, primjerice, iznio stajališta grčkih filozofa (Platon, Aristotel), rimskih filozofa (Ciceron, Seneka) i srednjovjekovnih filozofa (Augustin, Dionizije Areopagita, Kasiodor). Pritom je nerijetko uputio i na naslove njihovih djela. Oslanjao se na djela koja su napisali Platon (Timaeus, De republica), Aristotel (Metaphysica, Ethica Nicomachea, Politica), Ciceron (De imperio Cn. Pompeii, De oratore, De officiis, Paradoxa Stoicorum, Oratio pro M. Marcello), Seneka (De beneficiis), Augustin (De civitate Dei), Dionizije Areopagita (De divinis nominibus, De coelesti hierarchia) i Kasiodor (Expositio in Psalterium)

Ivan Stojkovic: The First Croatian Renaissance Philosopher

Dubrovački ranorenesansni mislilac Ivan Stojković (oko 1390/1395-1443) obrazovao se uz materijalnu potporu vlasti svojega rodnog grada u Padovi (1414-1417), gdje je stekao bakalaureat, i u Parizu (1417-1420), gdje je magistrirao i doktorirao teologiju. Nakon završetka studija, imao je značajnu ulogu u djelovanju dvaju crkvenih sabora, onog koji se održao u Paviji i Sieni te onog koji se održao u Baselu. Za vrijeme trajanja tih sabora održao je nekoliko govora u kojima je uočljiva njegova ideja i nastojanje za ujedinjenjem istočne i zapadne Crkve. Budući da je bio zagovaratelj crkvenog jedinstva, sudjelovao je u pregovorima s predstavnicima istočne Crkve u Carigradu, koji nisu urodili plodom. Stojković je napisao 111 različitih spisa. Iako su njegova djela bila pretežito teološke naravi, postoje barem tri naslova koja su značajna za hrvatsku filozofsku baštinu: djelo Tractatus de Ecclesia te govori Oratio de communione sub utraque specie i Erit tibi gloria. Za razliku od govora Erit tibi gloria, zastupljenost filozofske sastavnice u djelu Tractatus de Ecclesia i u govoru Oratio de communione sub utraque specie donekle je istražena i obrađena. Filozofska sastavnica govora Erit tibi gloria očituje se i u upućivanju na nauk onih filozofa kojima je Stojković nastojao osnažiti svoje stavove. Tako je, primjerice, iznio stajališta grčkih filozofa (Platon, Aristotel), rimskih filozofa (Ciceron, Seneka) i srednjovjekovnih filozofa (Augustin, Dionizije Areopagita, Kasiodor). Pritom je nerijetko uputio i na naslove njihovih djela. Oslanjao se na djela koja su napisali Platon (Timaeus, De republica), Aristotel (Metaphysica, Ethica Nicomachea, Politica), Ciceron (De imperio Cn. Pompeii, De oratore, De officiis, Paradoxa Stoicorum, Oratio pro M. Marcello), Seneka (De beneficiis), Augustin (De civitate Dei), Dionizije Areopagita (De divinis nominibus, De coelesti hierarchia) i Kasiodor (Expositio in Psalterium)

Vuk-Pavlović\u27s Attitudes towards Locke\u27s Teaching

Opus Pavla Vuk-Pavlovića obuhvaća i stavove o nauku britanskog filozofa Johna Lockea, posebice o njegovoj spoznajnoj teoriji, filozofiji odgoja i filozofiji politike. Te stavove Vuk-Pavlović je iznio u monografiji Spoznaja i spoznajna teorija, zatim u spisu Mogućnost i granice estetskog uzgoja u vidu individualne i socijalne pedagogike te u članku »Misaoni put J. J. Rousseaua (O 180. obljetnici smrti)«. Sadržaj Vuk-Pavlovićevih stavova ukazuje na njegovu upućenost u Lockeove zapise objavljene u djelu Ogled o ljudskom razumu, u djelu Neke misli o odgoju i u djelu Dvije rasprave o vladi. Najbrojnija Vuk-Pavlovićeva očitovanja o Lockeu nedvojbeno su ona o spoznajnoj teoriji. Vuk-Pavlović je izrazio neslaganje s Lockeovim promišljanjima o supstanciji, kauzalitetu i zakonu, a onda i s tim što Locke nije razgraničio primarne od sekundarnih kvaliteta, kao ni senzaciju od refleksije. No, Vuk-Pavlović je podržavao Lockeovu filozofiju odgoja. Međutim, kada se očitovao o Lockeovoj filozofiji politike, Vuk-Pavlović je ponovno bio vrlo kritičan: Lockeov konstitucionalizam ocijenio je promašenim.Pavao Vuk-Pavlović’s opus includes his attitudes towards the teaching of the British philosopher John Locke, especially towards his theory of knowledge, philosophy of education and political philosophy. Vuk-Pavlović expressed those attitudes in his monograph Knowledge and Theory of Knowledge, then in his writings Possibility and Limitations of Aesthetical Cultivation in Regard to Individual and Social Pedagogy, and in his article “J. J. Rousseau’s Line of Thought (On the 180th Anniversary of His Death)”. The contents of Vuk-Pavlović’s attitudes show that he was familiar with Locke’s claims published in his work An Essay Concerning Human Understanding, in his work Some Thoughts Concerning Education, and in his work Two Treatises of Government. The most numerous Vuk-Pavlović’s accounts on Locke are, undoubtedly, those concerning theory of knowledge. Vuk-Pavlović expressed his discordance wit Locke’s interpretations of substance, causality and law, as well as with Locke’s lack of differentiation between primary and secondary qualities, and between sensation and reflection. But, Vuk Pavlović upbore Locke’s philosophy of education. However, when he wrote on Locke’s political philosophy, Vuk-Pavlović was again very critical: he considered Locke’s constitutionalism worthless

Foucault's theory of punishment

U ovom radu o teoriji kazne Michela Foucaulta oslonili smo se na njegovo djelo Nadzor i kazna: Rađanje zatvora. Posvetili smo se njegovu prikazu historijske promjene kažnjavanja i pravosudnih sustava, te nastojali obrazložiti neke od temeljnih pojmova Foucaultovog sveukupnog promišljanja. Rad počinje opisivanjem ritualnih mučenja, nastavlja se tumačenjem prelaska s kažnjavanja tijela na kažnjavanje duše, te u konačnici dovršava s opisima i pojašnjenjima Foucaultove zamisli idealnog zatvorskog sustava. Foucaultovoj razradi konstrukta Panoptikona Jeremya Benthama posvetili smo najviše pažnje, nastojeći u detalje opisati njegove karakteristike i prednosti spram ostalih shema zatvorskih ustanova

Une comparaison de la liste des vertus éthiques de Benedetto Cotrugli et d’Aristote

In eighteen chapters of the third book of his writings named The Book of the Art of Trade (1458) Croatian Renaissance philosopher Benedetto Cotrugli (c. 1416–1469) presented a list of ethical virtues a perfect merchant should possess. His ethical teaching was largely influenced by Aristotle’s thought. Hence, Cotrugli’s list of ethical virtues resembles the list Aristotle made in the seventh chapter of the second book of his Nicomachean Ethics. In this paper, their lists of ethical virtues were examined and compared, thus providing insight into their differences and similarities, consequently revealing the extent of their accordance. Previous research has shown that Cotrugli and Aristotle had a corresponding understanding of the virtue of justice. However, the paper proves that another six out of thirteen ethical virtues (confidence, astuteness, integrity, liberality, modesty, and temperance) on Cotrugli’s list have their foundation in Aristotle’s ethics.U osamnaest poglavlja treće knjige spisa o umijeću trgovanja (Libro del arte del mercatura, 1458.) hrvatski je renesansni filozof Benedikt Kotruljević (oko 1416. – 1469.) izložio popis etičkih vrlina koje bi trebale obilježavati savršena trgovca. Njegov etički nauk nastao je pod snažnim utjecajem Aristotelove misli. Zbog toga ne čudi da Kotruljevićev popis etičkih vrlina nalikuje onom koji je Aristotel načinio u sedmom poglavlju druge knjige svoje Nikomahove etike. U ovom smo radu ispitali i usporedili Kotruljevićev s Aristotelovim popisom etičkih vrlina, pritom pružajući uvid u sličnosti i razlike tih dvaju popisa te otkrivajući u kojoj su mjeri podudarni. U ranijim je istraživanjima dokazano da su Kotruljevićevo i Aristotelovo razumijevanje vrline pravednosti podudarni. Međutim, u radu smo ustanovili da se od ukupno trinaest etičkih vrlina još njih šest (pouzdanje, lukavost ili domišljatost, čestitost, darežljivost, stidljivost i umjerenost) s Kotruljevićeva popisa temelji upravo na Aristotelovoj etici.In achtzehn Kapiteln des dritten Buches seiner Schriften mit dem Titel Il libro dell‘arte di mercatura (Das Buch der Handelskunst) (1458) stellte der kroatische Renaissancephilosoph Benedetto Cotrugli (ca. 1416–1469) eine Liste ethischer Tugenden vor, die ein perfekter Kaufmann besitzen sollte. Seine ethische Lehre wurde erheblich von Aristoteles Gedanken beeinflusst. Aufgrund dessen weist Cotruglis Liste ethischer Tugenden Ähnlichkeit mit jener Liste auf, die Aristoteles im siebten Kapitel des zweiten Buches seiner Nikomachischen Ethik erstellt hat. In diesem Paper wurden ihre Listen ethischer Tugenden untersucht und in Parallele gestellt, um so neue Einsichten in deren Abweichungen und Similaritäten zu gewinnen und folglich das Ausmaß ihrer Übereinstimmung zu offenbaren. Vorangegangene Forschungen haben gezeigt, dass Cotrugli und Aristoteles miteinander in Einklang stehende Auffassungen von der Tugend der Gerechtigkeit hatten. Der Aufsatz belegt jedoch, dass sich weitere sechs von dreizehn ethischen Tugenden (Verschwiegenheit, Schlauheit oder Gewandtheit, Rechtschaffenheit, Mildtätigkeit, Bescheidenheit und Enthaltsamkeit) auf Cotruglis Liste auf Aristoteles’ Ethik gründen.Dans dix-huit chapitres du troisième tome de son livre sur l’art de commercer (Libro del arte del mercatura, 1458), le philosophe croate de la Renaissance Benedetto Cotrugli (vers 1416 – 1469) présente une liste des vertus éthiques que le parfait marchand est censé posséder. Son enseignement éthique a largement été sous l’influence des pensées d’Aristote. Il n’est donc pas étonnant que la liste des vertus éthiques de Cotrugli ressemble à celle qu’Aristote a élaboré dans son Éthique à Nicomaque. Dans le présent travail, nous interrogeons et comparons la liste des vertus éthiques de Cotrugli avec celle d’Aristote, et dans le même temps offrons un aperçu des similarités et différences des deux listes en question, et découvrons ainsi dans quelles mesures elles concordent. Les études antérieures ont montré que la compréhension des vertus de la justice de Cogrugli concordait avec celle d’Aristote. Pourtant, il ressort de ce travail que parmi treize vertus au total, encore six d’entre elles (confiance, prudence, intégrité, libéralité, modestie et tempérence) issues de la liste de Cotrugli trouvent leur fondement justement dans l’éthique d’Aristote